16. kolovoza 1946. godine

Vazduh se prožeo elektricitetom toga jutra kada se, napustivši poluprazan nepušački odjeljak vlaka što je putovao iz Züricha u Berlin, još jedna nevoljnica rastala sa svojim imenom. Stajala je ondje, na periferiji odnedavna renoviranog gradskog trga, kruta poput mramorne statue i nezaštićena pred vlastitim nesuvislim mislima, dok su obrise njezine siluete u svilenkastoj izmaglici narušavali hitri prolasci desetina ljudi s blagim sjenama brižnosti na licima. Zavratila se na još jedan kratak, bolan trenutak prije nego je, duboko udahnuvši, krenula naprijed; nije to bio ni osvrt ka prošlosti, ni korak ka budućnosti, ni nevoljkost u sadašnjici što se prepustila nečem otužnom, kišnom, vjetrovitom. Nije ni zapazila da je to nešto njezino zauvijek iščezlo s uludo protraćenom iskrom. Potpetice elegantnih, crnih čizama zaškripaše pri dodiru sa vlažnim tlom kad vražja nevjesta u obličju kobno privlačne, senzualne arijevke, čvrsto stisnuvši pištolj skriven pod rukavom baršunastog kaputa, zakorači ka svojoj vječnoj odrednici, grandioznom zdanju svojih bunovnih snova. Da, bila je neprikosnovena ludost vratiti se i uzdignute glave prošetati ulicama grada u kome je obitavala gotovo dva desetljeća, ali je za vrijeme ratnih godina svoje lukave tehnike dovela do takvog savršenstva da ju je malo što moglo uplašiti. U postavi njezinog dobro skrojenog kaputa krio se široki izbor dokumenata i potvrda – većinom falsificiranih – za svaku priliku. Neizbježnu sumnju u njihovu ispravnost vješto je otklanjala snalažljivošću i novcem, jer bijaše dobro opskrbljena i jednim i drugim. Te dvije sitnice bijahu dovoljne – tada i tamo – da se žena njezinih mogućnosti, njezine reputacije i njezina zavidna položaja osjeti kao božica.

I to kakva! Možda, na prvi, laički pogled, ta privlačna gospođica bijele puti i vrane kose nije posve sličila onoj koja je ruskim tajnim službama nebrojeno puta pomrsila račune i koju su iste nastojale uhvatiti i strijeljati u ime Staljina, no odale su ju njezine ledene oči, dva ugasla dijamanta u kojima se ogledala istina. Možda je vatreno oružje i osnovnu istinu svoga života, blistavu značku NSDAP-a* zamijenila niskom crnih bisera i pripijenom krvavocrvenom haljinom koja je isticala sve njezine ženske atribute, no ne bijaše sumnje da je ta gorda drznica, ta ljepotica što koracima manekenke zasjenjuje velelepnost Reichstaga Lieselotte Seyß-Inquart osobno.

Spustivši se na strme stepenice što su vodile ka vratima zgrade čije tajno svjedočanstvo bijaše neporecivo, osjetila je nešto hladno, nešto iritrajuće vlažno na koži desnoga ramena; kišilo je. Ponovno. Prijestonica palih anđela i dalje je ponosito stajala, opirući se fiktivnom mirisu baruta i ožiljcima bombardiranja koje je prethodilo ulasku ruskih trupa i njezinom konačnom padu. Proletjela je od tog krvavog svibanjskog dana već cijela godina; nova njemačka vlada je polako ali sistematski radila na poboljšanju političkog i ekonomskog stanja u razorenoj državi, srušeni mostovi i fasade oštećenih građevina bili su u fazi obnavljanja, no – zapitala se Lieselotte gorko – tko će njoj vratiti ono što joj je rat oduzeo?

Njezine oble, skrletnice usne ispustiše jecaj obnevidjelih čvorišta, napet i pretegnut preko obzornih žamora, nastrt nad jeke tijela, nijem i nadnaravan, namiren crnim naumima i kletvama, kao zlatna drška Excalibura. Suze i krv prve ljubavi, safiri njegovih prodornih očiju, njezine butine stisnute oko njegovih prepona, njegove nježne ruke u njezinoj kosi, obećanja išaptana u sjenama njihovih sjena... Uspomene zaživješe, a ona, grčevito sklopljenih očiju, osloni dlanove na gola, blijeda koljena i prepusti se zamišljenim tonovima svoje najdraže balade, jedne od onih pjesama što su – prazno joj odjekujući u mračnome umu – svjedočile o neshvatljivoj ljubavnoj ovisnosti, o opsesivnoj vezi dvaju ljudi koja nekoć bijaše toliko moćna i neugasiva da bi joj bez prijepora poklonila čak i Kula Babilonska.

******

Vazduh se prožeo elektricitetom toga jutra kada melem ranojutarnjeg bezglasja ruskih šuma zdušno presječe topot kopita po zemljici vlažnoj od sinoćnje kiše, stopljen sa napetim pjevušenjem oštrog, sumornog vjetra i sve češćim oglašavanjem netom razbuđenih šumskih životinjica. Smaragdne krošnje grabova i prastarih hrastova razmakoše se i poviše poput gospa ograničenih voljom gospodara, a u daljini, kroz mijenu svjetala prije praskozorja ocrta se nejasan obris vitkog, ponoćnocrnog konja. Vođen treperavim krijesnicama i blijedilom neba, on gipko poskoči i pohita naprijed, ka zapadu, prilazeći sve bliže stazici i dvorcu sagrađenome u jednostavnom, no zapanjujućem džordžijanskom stilu. Djeca Majke Prirode se tog prohladnog, maglovitog jutra bez ustručavanja nakloniše prizoru; čarobna poput nebrušenoga dijamanta, najljepša sovjetska ruža završavala je sa svojim ritualom obilaska raskalašenog posjeda na vrancu što ga joj je otac darovao za devetnaesti rođendan. Ljupko lepršajući i trepereći na njezinim ramenima ogrnutim u sniježnobijeli dizajnerski kaputić, zlaćani su joj uvojci tvorili sjenu na rumenom, porculanskom licu koje bijaše išarano sitnim, gotovo neprimjetnim pjegicama, kao posljedica činjenice da joj vatrenoriđa bijaše prirodna boja kose.

Zauzdavši konja desetak metara dalje od prepunih staja, jednom se profinjenom kretnjom spustila na tlo i uz nadmeni smiješak pružila uzde Alekseju Petroviču, niskom, tamnoputom starčiću koji se još od njezina djetinjstva brinuo za konje i održavanje posjeda. Crnim je, no dobroćudnim očima promotrio djevojku kako oprezno ispravlja nabore na suknji pozlaćenih rubova, pri čemu joj je neobično izrađena dijamantna narukvica vrckavo klizila oko blijedog zgloba. Sjećanje mu više ne bijaše dobro kao nekoć, godine su učinile svoje, no pronicljivi starac bio je poprilično siguran da je to jedan od onih silnih, skupocjenih darova kojima je drug Staljin obasipao svoju kći. Poželio ju je neobvezno priupitati o tomu, no uzdah nestrpljenja što je poigravao na rubovima njezinih napućenih usnica eliminirao je svaku mogućnost razgovora; samo je promuklo otpozdravio kad mu je zazvala „dobroe utro“** i, popravivši lijevom rukom šešir što mu se blago nakrivio u suprotnu stranu, nesigurnim koracima požurio smjestiti vranca u staju.

Svetlana ostade stajati u nemirnoj sjeni staroga bagrema, cupkajući nogom o tlo sve dok se gustim zrakom ne prolomi poznat, lepršav pisak sirene što joj narisa široki osmijeh na lice. Radosno je vrisnula i, zateturavši se na previsokim potpeticama, ushićeno potrčala ka vozilu što se zaustavilo na stazi podno Potešnog*** dvorca – stazi kojom je, u jesen Gospodnje 1939. Vasilij bez pozdrava otputovao u Moskvu, a otac poveo SSSR u neizvjesni, šestogodišnji obračun sa članicama Trojnoga saveza. Sa svojih netom navršenih dvanaest ljeta, tada je poput spužve upijala njegove misteriozne priče o Adolfu Hitleru i mladoj „rajhfirerici“ čiju su sliku obitelji stradalih od ruke SS-a i Gestapa ritualno zapalile na Crvenome trgu, skupa sa razdrljenom zastavom Trećega Reicha. Jasno se sjećala toga prizora sa crno-bijelih naslovnica, sjećala se kako se zadovoljno, podrugljivo smješkala dok se lice demona u ženskome obličju topilo u vatri, u onaj svibanjski suton kada je Wilhelm Keitel potpisao kapitulaciju Njemačke. Bijaše to prekretnica, konačište njihovih života. Cijela je Moskva, uključujući i protivnike nametnutoga kulta ličnosti, pobjedonosno klicala ime Josifa Visarionoviča Staljina, koji sada – po povratku iz dvotjednog boravka u metropolama Velike Britanije – zastade nadomak ugljenocrnog Rolls-Roycea te, skrivajući osmijeh pod tamnim, gustim brkovima, raširi ruke i primi svoju mezimicu u zagrljaj.

********************************
* kratica za Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei
** dobro jutro (rus.)
*** Naziv dvorca u kome je J.V.Staljin živio mogao bi se prevesti kao „Dvorac zabave“, pošto su u njemu nekoć bili carsko pozorište i stanovi glumaca.